Izlet u Gulag

Ovo su fotografije zatvoreničkih radnih kampova iz sovjetskog vremena.

"Gulag" je skraćenica od "Glavna uprava popravnih radnih kampova". Staljinov sistem radnih kampova, logora, bijaše najmonstruoznija fabrika smrti u istoriji, sa "proizvodnjom" koja je nadmašila čak i Holokaust u II svjetskom ratu. Oko 50 miliona ljudi je umrlo u Gulagovim radnim kampovima.

Kampovi su se nalazili u tajgama, ogromnim šumama ruskog Sibira. Dans su svi putevi zarasli, i jedino helikopterom se može doći u ta mjesta.

Kampovi su napušteni od ljeta 1953., kada je Staljin umro. Proglašena je opšta amnestija, i svi, zatočenici isto kao i tamničari, su brzo napustili oblast.

Ruzvelt je primijetio da kapitalizam nejednako raspodjeljuje bogatstvo, a socijalizam jednako raspodjeljuje siromaštvo. Zatvorski život Gulaga je značio jednaku raspodjelu smrti među siromašnima i bogatima, starima i mladima. Smrt nije imala ljubimce, i rado ih je sve posjećivala, nezavisno od pola, vjere ili nacionalnosti.

Ljudi su živjeli u drvenim barakama. Politički zatvorenici, takozvani "neprijatelji države", i kriminalci bijahu smješteni zajedno. "Neprijatelji" su uglavnom bili ugledni, inteligentni i kulturni ljudi. U neljudskim uslovima u kampovima, pokazalo se da su civilizovani i kulturni ljudi bili manje sposobni za opstanak nego kriminalci.

Da bi ustoličili svoju gvozdenu vladavinu, komunisti su smatrali da treba da oslobode društvo svih mislećih i časnih ljudi. Takvi ljudi su uvijek prijetnja za despotske režime. I skoro su uspjeli: za dvadeset godina represije, iskorijenili su mnoge vrijednosti, vjere i običaje koji su gajeni stoljećima.

Nakon što su ubili mozgove nacije, Sovjetski Savez je postao nešto poput predmeta podsmijeha; narodni siledžija, koga se svako plašio jer je bio do zuba krcat nuklearnim naoružanjem.

Sovjetski Savez, poput nerazumnog kolosa, bijaše nesposoban za bilo šta inteligentno i kretaivno. Ubivši sve svoje mudre i obrazovane ljude, Sovjetski Savez je bio sposoban samo da ostatku svijeta pokaže primjere kako ne treba raditi.

Onaj ko bi pokušao da pobjegne iz Gulaga takoreći nije imao šanse da preživi. Imao je da pješači stotine kilometara kroz šumsku divljinu... smjer skoro da i nije imao uticaja, jer ljudi nijesu imali gdje pobjeći. Cijela zemlja bijaše jedan veliki zatvorenički radni logor.

Flaša votke - legalna droga koju su čuvari često prodavali zatvorenicima, ilegalno.

Ništa nije ostalo u ovim barakama, koje nekad bijahu prenatrpane. U svakoj baraci su bili dvospratni drveni kreveti, bez dušeka, i tu je živjelo više od 120 zatvorenika.

Većina istoričara smatra da su represije počele 1932. i dosegle vrhunac 1937. Broj novopridošlih u kampove se smanjio sa početkom Velikog otadžbinskog rata *, godine 1941. Zašto? Osuđenici su umjesto Gulaga mogli izabrati da se pridruže vojnim kažnjeničkim bataljonima, i rizikuju smrt pod kišom metaka. Godine 1945., Drugi svjetski rat se završio, i milioni takvih osuđenika su se vratili u logore. Represije su suštinski trajale sve do Staljinove smrti, 1953.

* - Ruski sinonim za Drugi svjetski rat; naš ekvivalent: Narodno-oslobodilačka borba. (primjedba prevodioca)

Ovo je kažnjenička ćelija.

Otvor za uzimanje hrane.

Ljudi su umirali od iscrpljenosti, gladi, teškog rada... Marksizam - Lenjinizam počiva na teoriji evolucije, koja propovijeda da je tokom miliona godina, rad pomogao majmunu da postane čovjek... Ovdje, u kampovima, dokazali su da je ovaj proces povratan. Teškim radom i sa malo hrane, za samo nekoliko mjeseci su uspijevali da ljude preobrate u životinje...

"Ja sam ispunio svoj plan. A ti?", pita socijalistički momak sa postera. Komunisti su oduvijek bili striktni planeri, i čak su tačno planirali koliko ljudi treba poslati u logore. Svaki region je morao da prijavi određeni broj "neprijatelja", i ako regionalne vođe ne bi dosegli svoju kvotu, tada su oni sami postajali "neprijatelji" i bili upućivani u kampove.

Ovo je jedan od mnogih mostova koje su osuđenici izgradili. Nikad nije korišćen, jer je Staljin umro prije završetka.

Od 1.263 km potrebnih da se povežu gradovi Igarka i Salehard, oni su izgradili 900 km. Gradeći ovaj put od 1949. do 1953., 300.000 osuđenika su umrli. Dans ovaj put, kao i mnogi drugi, vodi u nedođiju.

Parne lokomotive tog vremena.
Rad je ovdje u suštini prestao kad su vlasti odlučile da na radiju počnu emitovati muziku narodne žalosti. Muzika je neprestano svirala, tokom cijelog dana, optužujući ljude da je ta smrt bila njihova sopstvena. Uskoro zatim, i osuđenici i stražari su razmišlajli samo kako da što prije odu i stignu svojim kućama. Niko se nije pobrinuo makar za bodljikavu žicu ili lokomotive.

Ovo je mjesto gdje je prije revolucije mladi Josif Staljin, poznat pod imenom Koba, proveo nekoliko godina svoje zatvorske kazne. Kasnije je to postao veliki tranzitni zatvor, sa ovim muzejem, koji su svi zvali "Staljinov panteon". Napušten je od 1953.

Neka nas ove fotografije podsjete da nijedna država ne može izgraditi prosperitet na kostima sopstvenih građana, i ako su svi oni koji imaju oči da vide mučeni i ubijeni, tada će ostali dugo vremena živjeti u kraljevstvu slijepih.