Čovjek i sunce

Maks se budi, udiše vazduh i oprezno otvara oči. Taj nevini refleks iznenada pokreće bol u njegovoj glavi, stomaku i bešici. U polumraku gleda na sat. Šest ipo je. Shvata da je vrijeme da se spremi za posao, i ta pomisao budi talas beznađa. Maks je stražar u zatvoru. To je najbolji posao koji je mogao pronaći. On zna da je pošten i razuman čovjek, ali on svoje dane provodi tako što ga posmatraju lopovi, ubice i perverznjaci. Ne može sebi da priušti sopstveni stan, pa živi sa svojim mlađim bratom Aleksejem. Dok sjedi na krevetu, kao kroz maglu se prisjeća popodnevnog ispijanja piva, pa zatim votke, sa Aleksejem, u obližnjem kafiću na otvorenom. To je sve čega se sjeća. Nema razloga da pokuša da se sjeti nečega više.

Pitajte bilo koga u komšiluku za Maksa, i reći će vam da je on gubitnik, budala i pijanac. Jedina osoba koja ne dijeli to mišljenje je sam Maks. On misli da je pametan i dovitljiv muškarac, koji je učtiv, šarmantan i koji bi bio dobar izbor za poslovnu ženu. Priznao bi da ponekad previše pije, iako je ubijeđen da alkohol nije njegov problem.

Nakon što je obukao uniformu, pogledao je sebe u ogledalu i zapazio svoje obješeno lice. Pomirisao je sopstveni dah i osjetio se pokunjenim. Još uvijek je pijan. “Kako to da sam i dalje pijan”, zapitao se u sebi. Nagnuo se ka ogledalu da bi malo podrobnije pogledao. Ovog jutra stvari nijesu kao i obično.

Maks lagano korača ka zatvorskoj zgradi, gdje radi. Iako živi na samo nekoliko minuta od posla, često kasni. Problem je u tome što mora proći pored kafića na otvorenom, a to nije lako, naročito nakon što primi platu, kad Maks ima novac u džepu. Volio bi da njegov put ne vodi pored tog kafića, ali postoji samo taj jedan put. Zaustavlja se pored puta i govori sam sebi: “Moram brzo proći. Neću svraćati na flašu piva”. Razmišlja o danu u proteklom mjesecu, kad se zaustavio da popije pivo, i uopšte nije otišao na posao, jer uvijek postoji još jedna flaša piva da se popije.

Gleda horizont dok stoji pored puta, i vidi rub sunca. Na momenat se prepušta vječitom pitanju, da li Sunce kruži oko Zemlje, ili Zemlja kruži oko Sunca. Može da razmišlja samo o pitanju. Njegov nesiguran um ne može da pruži odgovor. Nalazi se na nekoliko minuta od posla, zureći u horizont, i sve što može da uradi je da stoji kao ukopan, dok velika životna pitanja plešu u njegovoj glavi.

A onda ga obuzima pometnja. Nešto nije u redu sa Suncem. Šta može da ne bude u redu? Sunce je Sunce, isto, nepromjenljivo nebesko tijelo koje gleda svaki dan. Ali danas sasvim sigurno nešto nije u redu sa Suncem. Nešto nije u redu sa ljudima. I nešto nije u redu sa osvjetljenjem na ulici.

Maks želi da otrči u kafić i popije rijeku piva i votke, da bi otjerao taj grozan osjećaj. "Sve je ludo i naopako. Kako mogu proći a da ne svratim na samo jedno pivo, da se smirim? Kako ću stići na vrijeme na posao?" Onda glasno uzdahne.

Zureći u horizont, gleda Sunce i, na svoj užas, neočekivano shvata da je Sunce okrenulo svoj smjer. Vrijeme teče unazad. Sunce ne izlazi. Ono zalazi. Nije jutro. Veče je. A onda, kao otkriveno krilom anđela, sve dolazi na svoje mjesto, i vasiona je ponovo uobičajena.

“Spavao sam samo nekoliko sati”, razmišlja. “Zbog toga sam još uvijek pijan. Aleksej i ja smo pili, i ja sam otišao kući da odspavam!”

Nikad nijedan pomilovani zatvorenik nije osjetio takvu slobodu. Nikad nijedno dijete nije bilo tako oduševljeno poklonom. Teret Maksovog posla je nestao kao vodena para iz čajnika. Njegova stvarnost je sada bezgranična potvrda slobode i ubijeđenosti. Maks se radosno smije i poskakuje, kezeći se, prema kafiću i dobroj noći muškog opijanja.