Kapetanova kći
Pedeset godina unazad, bio sam mladić sa tajnim snovima o plesu u slavi na svjetskoj pozornici.
Taj san je postao stvarnost, jer stojim ovdje, na podijumu jedne takve pozornice. Dajem časove koji stenju pod teretom moćne statistike mojim studentima kriminologije širom svijeta, i dajem TV intervjue u kojima uvijek iznova traže da nabrojim svoje smjele podvige... iznova i iznova, sve dok se na kraju ponekad ne osjetim kao papagaj u trodjelnom odijelu.
Mark Twain je primijetio da "Neke stvari, poput pogleda na omču dželata, teže da okupiraju nečije misli".
Kad čovjek dođe u moje godine, zamorna zadovoljstva i učtive besmislice gube svoj šarm, jer se na njima traći dragocjeno vrijeme. Kad omča dželata više nije bezoblična sjenka na udaljenom horizontu, već stoji na dohvat ruke, kucajući na vrata, čovjek mijenja svoje prioritete.
I stoga sada pričam o onome o čemu želim, umjesto da brinem šta moja publika želi da čuje.
Staro doba naše kulture čini da čeznem za neandertalskim danima, kada je iskustvo godina bila dragocjena imovina, od esencijalnog značaja za opstanak svakoga u plemenu. Današnji kult mladosti pridaje mnogo veću vrijednost bijelim zubima nego riječima koje prolaze između njih, i obliku nečijeg tijela nego dubini srca i oštroumnosti koje to tijelo nosi... skoro kao suvišan prtljag.
Smrt dolazi kad čovjek više nema ništa vrijedno da ponudi svijetu, ili kad svijet to više ne želi. Nakon toga, grob je samo zakašnjela formalnost.
Stvari kod mene ne stoje baš tako, jer sam ja svjetski priznat guru za sve radnje i sve planove kriminalnog uma.
Možda dugujem svoj uspjeh ironiji da sam posvetio svoj život proučavanju onih koji bi ukrali svoj put do te destinacije, i oduzeli život u naletu hira.
Moji studenti me u isto vrijeme inspirišu i razočaravaju. Oni vrijedno rade nastojeći da apsorbuju znanje koje imam da ponudim, i ja sam isto tako posvećen da to efikasno uradim, ali naši razlozi za to su često svjetlosnim godinama daleko.
U svojoj uzvišenoj motivaciji da svijet učinim boljim i bezbjednijim, previđam njihovu nekontrolisanu požudu za moći, autoritetom, uticajem i heroizmom iz komičnih stripova.
Drugim riječima, za potpuno istim stvarima koje su i mene inspirisale u njihovim godinama.
Neki od mojih embriona anđela milosrđa vjeruju da put da steknu svoja krila počinje na poslu, kao dobro plaćeni ubica.
Ne mogu previše da ih krivim zbog toga, jer je to put koji sam ja izabrao.
Oni su naši budući policajci, istražitelji, javni pravobranioci, državni tužioci, forenzički patolozi, vojni komandosi, nacionalni i svjetski lideri... Tako da marljivo previđam činjenicu da se mladost traći u mladosti, i ulažem značajan trud da im ukažem isto visoko poštovanje kojim oni obasipaju mene.
Kad pogledam u njihove oči, želim da vidim ozbiljnu odlučnost da napornim radom i ličnom posvećenošću slijede moj primjer. Ali često vidim samo zavidnost zbog mog statusa, zajedno s neizrečenim pitanjem "Kako si samo to uspio, ti stari lopove?"
To je kao da očekuju od mene da im otkrijem skrivenu prečicu do poprsja okićenog životnim odlikovanjima koje čeka na kraju duge, kako bi izbjegli iscrpljujući vjetroviti put, kojim se mora putovati do tamo.
Ali oni su mladi i nevoljno prihvataju jednostavnu istinu da zoru možemo iskusiti samo kroz noć.
Prvi put sam vidio Ninu na balu prilikom promocije, i tada sam je pozvao na ples. Samo se nasmijala - kao što bi se filmska glumica mogla nasmijati na bračnu ponudu od strane nekog školarca.
Otišao sam da uzmem malo punča, i primijetio njenu siluetu iza satenske zavjese, načuvši je kako glasno šapuće nekom prijatelju: "Kapa mu je šira nego ramena, a sa onim ogromnim ušima izgleda kao taksi limuzina sa oboje otvorenih vrata! ... i ti nedostaci zahtijevaju bar dvije zvijezde na epoletama da bi se tolerisali", smijala se...
Prišao sam Kapetanovom stolu. On je sa strane ćaskao sa nekim zvaničnicima zabave, pa sam pričao sa njegovom ženom. Ninina majka je takođe čula tajni razgovor svoje kćerke, kao što je vjerovatno bilo i predviđeno da oboje čujemo.
Nagnula se prema meni i šapnula: "Djevojke ovdje ustvari ne plešu sa mladićima, već s uniformama koje oni nose... Možda biste mogli da pustite dugu kosu, i tako sklonite uši s dnevnog reda..." Znao sam da samo pokušava da pomogne.
Proveo sam ostatak večeri gledajući Ninu kako pleše, i dugu paradu njenih obožavalaca koji su se nadmetali da zadobiju njenu naklonost. Ona je s prezirom odbijala sve njihove napore, i onda prihvatala ples s nekim koga čak i ne poznaje, a ko joj je prosto namignuo... možda da bi se uvjerila da smo svi valjano mučeni njenim neodoljivim malim ženskim igricama...
Nekoliko mjeseci kasnije, postao sam potporučnik, sa dvije zvijezdice. Bio sam zapanjen koliko mi je uniforma bolje stajala s tim zvijezdicama.
Moja prva odrednica bijaše zabava u oficirskom klubu. Bila je tamo, naravno, sa dugom kolonom obožavalaca koji su se nadmetali za njenu pažnju. To me je podsjetilo na način na koji se psi bore oko otpatka sirovog mesa, s tim što su režanje i cviljenje zamijenjeni cvijetnim riječima i duhovitim doskočicama. Nije bila raspoložena za ples, ali sam makar imao priliku da popričam s njom. U šali sam je pitao da li bi se ikad mogla zaljubiti u čovjeka koji se razmeće s dva velika uha i dvije male zvijezde. Rekla je da preferira male uši i velike zvijezde.
Te godine sam diplomirao na specijalističkom koledžu KGB-a. Ovladao sam sa pet jezika, i uložio poseban trud da postanem familijaran sa američkom kulturom, slengom i literaturom, u nadi da će me to uvesti u službu kao špijuna u Washingtonu, D. C., što je bio vrhunski zadatak svih špijunskih poslova.
Takođe sam prošao ubitačnu obuku o svim vrstama egzotičnih oružja, tihim načinima ubijanja, impresivnim načinima ispitivanja, psihološkom inženjeringu, padobranstvu, ronjenju, alpinizmu, i mnogim drugim mračnim vještinama koje bi bile korisne jednom agentu države izgrađene na strahu. Vježbao sam svoj engleski jezik toliko da su me kolege zvali Yankee Doodle *.
Moje jedino slobodno vrijeme između studijskih sesija bijahu subotnje večeri, kad sam posjećivao oficirski klub. Moja draga kapetanova kći je uvijek bila u društvu oficira, flertujući, plešući i igrajući "nedodirljiva". Nije imala vremena za mene, i uvijek me je ostavljala zbog nekog ko je imao veći čin od mene, gledajući me kao što bi kapetan piratskog broda gledao na malog od kužine.
Tokom studija sam bio često frustriran, i kao i mnogi mladi ljudi tog vremena, želio sam da postanem čuveni špijun, ali nikako nijesam mogao razumjeti zašto moram da naučim kineski jezik. Kineski jezik zvuči tako odvratno. Njihova muzika zvuči kao da srebrno posuđe bacate na hladan betonski pod, a kad su naši učitelji kineskog raspravljali, to je umnogome podsjećalo na borbu pasa. Zar nijesam mogao prosto špijunirati u zemljama čiji jezik bolje zadovoljava moj ukus?
Moje prvo zaduženje kao tek promovisanog agenta KGB bijaše neobično - kao predznak budućih događaja. Pozirao sam kao član čuvenog međunarodnog hora koji je putovao svijetom, uključujući i kapitalističke zemlje, gdje je rizik da neko od članova hora traži azil bio visok.
Moja dužnost bijaše da ih svuda pratim, na sastanke, večere, i čak da učestvujem u izvođenju - što je bilo pravo mučenje za mene, a takođe i za svakoga ko je morao da me sluša. I tako sam odlučio da pjevam kao "solo tenor"... tako tiho da me ne mogu čuti... i udaljen deset ili dvanaest milja **. Stajao sam u udaljenom uglu i samo otvarao usta, ne ispuštajući zvuk. Ali postepeno sam počeo da se zaista uključujem... polagano na početku. Uskoro sam otkrio da mogu da pratim melodiju a da mi koljena ne klecaju. Postajao sam sve samopouzdaniji, i pjevao sve glasnije i glasnije.
Putovao sam nekoliko godina s horom, i svi u grupi su znali ko sam ja. Nijesu me voljeli, i tretirali su me kao vranu na skupu skakavaca. Konačno su skovali tajni plan da me izigraju dobro razrađenom šalom.
Bilo je to na koncertu u Berlinu; iznenada, u skladu sa svojom mudrom šemom, svi su istovremeno prestali da pjevaju usred koncerta... ostavljajući me sasvim samog - da zavijam poput bolesne patke iz punih pluća - zbunjenom auditorijumu od više od hiljadu prefinjenih muzičkih znalaca.
Nastupila je duga, neprijatna tišina; izgledalo je da traje pun sat, a onda je auditorijum prasnuo u nesuzdržan smijeh mom lošem pjevanju. Mislili su da je to bilo namjerno - kao način da se umetne nit komičnog oslobađanja u ozbiljan umjetnički nastup. Na moju nesreću, jedan od mojih pretpostavljenih je bio u publici, i nakon koncerta potražio dirigenta da mu čestita na tako kreativnoj tački jednog čovjeka u programu.
Odgovor dirigenta bijaše srdačno obećanje da će to postati redovan dio programa. I tako, umjesto da doživim to poniženje samo jednom, bio sam primoran da svake večeri iznova proživljavam tu katastrofu - na veliko zadovoljstvo njenih tvoraca. Kraj mog zaduženja u horu bijaše vrlo srećan dan.
Kapetanova kći je skoro pala sa stolice od smijeha kad sam joj to ispričao. Mislim da je tada počela da me posmatra kao gubitnika sa smislom za humor, što ju je šarmiralo. Ipak, te večeri je otišla sa jednim dosadnim majorom.
Nakon što sam otpjevao svoju labudovu pjesmu u Berlinu, moj sljedeći posao je bio u Obalskoj straži na Crnom moru. Tu su mnogi visoki zvaničnici izgradili živopisne dače za odmor i važne sastanke.
Živopisni seoski pejzaži su bili bogom dani za lov, ali ne tako izdašni ribom, što bješe posljedica zataškanog industrijskog incidenta, koji se dogodio uzvodno nekoliko godina unazad.
Moja dužnost je bila da sjedim na obali, u ronilačkom odijelu, sa dvogledom i nekoliko vrećica u kojima su se nalazile velike pastrmke, izrađenih tako da se lako kače na moj ronilački pojas.
Moj pretpostavljeni je saznao da su zvaničnici načuli o tajnom, unaprijed izabranom "vrućem mjestu" koje obiluje gladnim ribama, i najbolji način da ih čovjek ulovi je da udicu optereti teškim tegom, tako da potone na dno.
Ono što nijesu znali je da je u tegovima sakriven majušni primopredajnik, tako da ih ja mogu ponaći ispod vode, ne približavajući se suviše površini. Posmatrao bih kako zabacuju udice, zatim skliznuo u vodu i ronio po samom dnu do mjesta gdje su oni pecali.
Kad bih u slušalici začuo signal za navođenje s primopredajnika, našao bih udicu, zakačio lijepu veliku ribu na nju, i zatim jako, prijatno trznuo najlon.
Oni bi brzo spremili svoju nagradu, i ja bih prosto čekao da ponovo zabace udicu, ponavljajući proces sve dok ne potrošim ribe iz vrećice ili vazduh. Onda bih se ponovo iskrao na obalu da uzmem novu bocu s vazduhom, punu vrećicu s ribom, i opet počinjao ispočetka.
Ponekad je njihova dobra ribolovačka sreća trajala nekoliko boca vazduha.
Pitao sam se zašto moj pretpostavljeni ulaže toliki napor samo da bi nekolicini partijskih bosova priredio uspješan ribolovački dan; kasnije sam otkrio da je bio ozbiljno okrivljen za taj industrijski incident - koji se dogodio u njegovom okrugu - i jedini način da se izbori da ne bude smijenjen je bio da obeća da incident neće narušiti ribolov u blizini njihovih dragocjenih vikendica.
Ovaj posao nije pružao mnogo mogućnosti za napredovanje u karijeri, i bilo je teško reći da li to bješe korak naprijed, nazad ili u stranu u odnosu na moju dotadašnju karijeru pjevača; odgovor na to pitanje sam uskoro dobio, na najupečatljiviji mogući način.
Jednog dana, dok sam učvršćivao debelu ribu na udicu još debljeg funkcionera, najlon se zapleo za moj pojas. U panici sam ispustio nož, i počeo očajnički da se borim da prekinem najlon koji je prošao stroge testove, dok me je lagano vukao ka površini. Mogu samo da zamislim njihovo oduševljenje dok su gledali mjehuriće vazduha koje sam ispuštao - mora da su mislili da potiču od gigantske jesetre...
Ne mogavši da se oslobodim, uhvatio sam se za podvodni dio motora i pokušao da se sakrijem ispod čamca, tarući najlon o propeler dok ga nijesam prekinuo.
Odmah sam zaronio na dno i počeo da plivam najbrže što sam mogao ka bezbjednosti obale, dok su meci počeli da probijaju površinu vode i lete duž tragova mojih mjehurića vazduha.
Bio sam dovoljno duboko da mi više nije prijetila opasnost, ali činjenica da su ispraznili pištolje na mene me je navela na sumnju da su shvatili da nijesam jesetra. Čamac je hitro krenuo za mnom, i zaustavio se tačno iznad mene.
Nijesam mogao da pobjegnem, nijesam mogao da se sakrijem, i nijesam mogao da ih natjeram da odu.
Povrh svega, skoro sam potrošio sav vazduh.
Bio sam spreman da dam život za svoju otadžbinu, ali na drugoj strani, nijesam bio oduševljen izgledima da vječno odmaram ispod spomenika na kome će stajati:
"Ovdje počiva Dimitrij Volkov
I tako sam učinio ono što bi učinio svaki častan i hrabar pripadnik KGB-a u tako opasnoj situaciji. Otkačio sam vrećicu s ribom, doplivao blizu čamca, i brzo je bacio njima u krilo.
Onda sam ponovo zaronio na nekoliko momenata - da bih im dao nekoliko sekundi da shvate da nijesam strani špijun maskiran u džinovsku jesetru, već samo običan "inženjer ribolovačke sreće" iz jedinice Obalske straže.
Kad su pucnjevi prestali, brzo sam izronio na površinu i zavikao: "NE PUCAJTE!!! JA SAM NA SPECIJALNOM ZADATKU!!!"
Ovo ih je toliko zaprepastilo da se onaj debeli prevrnuo iz čamca u vodu. Otplivao sam okolo da bih se uvjerio da neće potonuti, pomogao mu da se popne u čamac, i zatim ga slijedio.
Mislio sam da znam svaku kletvu u ruskom jeziku, ali nijesam bio u pravu. Do trenutka kad smo se vratili na obalu, oni su počeli da se smiju mojoj komičnoj situaciji, i ja već bijah odlučio da promijenim ime, kupim masku i otvorim štand za kokice na Crvenom trgu.
Ova priča je zabavljala svakoga ko ju je čuo - bez kraja. Sekretar Politbiroa mi je rekao da je, kad su priču čuli vrhovni lideri partije, Brežnjev lično intervenisao da ne budem kažnjen zbog izvršavanja tog smiješnog zadatka, zato što se smijao suviše glasno da bi razmišljao o kažnjavanju. Pretpostavljam da je mislio da je već dovoljna kazna to što nosim svoje ime.
Njihov bijes bio je usmjeren na mog pretpostavljenog, koji je premješten u Sibir, i nikad više se nije čulo o njemu.
Kad je Kapetanova kćerka čula ovu priču, pridružila se meni i svima ostalima u apsolutnoj izvjesnosti da je mom napredovanju došao vrišteći kraj.
Nekako mi se činilo da je to najbolje vrijeme da joj kažem kako sam to sve činio upravo da bih osvojio unapređenje - i njeno srce.
To je bio početak perioda moje depresije - koji je dugo trajao. Ali nijesam se predavao. Ukoliko se bezizglednijom činila mogućnost da osvojim njeno srce, utoliko sam postajao odlučniji...
Bio sam četrdeset godina star čovjek, sa tri zvjezdice na ramenu, bez posla i bez izgleda.
Konačno, ukazala se prilika, u obliku zadatka u zatvoru. To je bilo zaduženje od "najmanjeg ugleda", i vjerovatno su ga zato ponudili meni. Stavili su me u ćeliju s kriminalcima koji su čekali suđenje, sa zadatkom da prikupim informacije koje bi mogle biti od koristi istražiteljima.
Početak bješe buran, jer sam zaboravio da presvučem cijelu uniformu, i bio sam gurnut u ćeliju sa prevejanim kriminalcima koji su prepoznali da su moje cipele i pantalone standardan policijski proizvod.
Bio sam bezdušno pretučen, i skoro umro tokom dva mjeseca koje sam proveo u bolnici.
To zbilja bijaše dno mog života. Zabrljao sam svaki zadatak koji su mi povjerili, bio sam četrdeset godina star poručnik (što je isto kao biti dvadeset pet godina star izviđač), bez novca, bez prijatelja i u dubokoj depresiji.
Ona me je posjetila u bolnici, kao milosrdni anđeo. Ona je starila, ali je još uvijek bila divna. Ona mi je donijela domaće kolače i poželjela mi da se što prije oporavim - i onda me je poljubila.
Tada sam shvatio da moja Kapetanova kći ima toplo i saosjećajno srce, i ono je osvojilo moje.
I takođe me je inspirisalo da prevrnem nebo i zemlju samo da osvojim njenu ljubav. Bijaše to najveća prekretnica u mom životu.
Nakon što su moje rane zacijelile, moja karijera je dobila na značaju koji je zasjenio sve ostalo. Posvetio sam se proučavanju kriminologije, u pripremi za deceniju dugo zatvorsko zaduženje. To je bilo zaduženje koje niko nije želio, ali je nosilo obećanje pukovničkih zvijezdi ako bude uspješno završeno.
Bila je to moja posljednja šansa da povratim svoj ugled, i bio sam odlučan da izvršim svoju dužnost bolje nego što bi mogao iko drugi u cijelom KGB-u.
Postao sam stručnjak za svaki tanani obrt kriminalnog uma, i blisko upoznat sa svakim detaljem širokog spektra ilegalnih aktivnosti. Nijesam samo proučavao kriminalce, već sam se i oblačio, pričao i ponašao se kao oni. I na mnogo načina, ustvari sam postao jedan od njih - čuvajući svoj ugled i posvećenost dužnosti.
Moj posao je bio da se umiješam u gomilu kriminalaca, od kojih je većina spadala u kategoriju "velike mogućnosti, mali životi". Sprijateljio bih se s njima izmišljajući mrežu prihvatljivih laži, smišljenih da bi me prikazale kao jednog od njih.
Moj dom su bile stotine različitih ćelija, moji prijatelji su bili hiljade okorjelih kriminalaca, a moj motiv je bio da dodam jednu jedinu zvijezdu na ramena.
Čuvao sam detaljnu istoriju imena, mjesta i vremena, ali sve u mojoj glavi, tako da ništa nije bilo zapisivano. Vježbao sam svoje pamćenje kao što šampion u boksu trenira svoje mišiće.
Čak sam i stekao nekoliko prijatelja u tim hladnim betonskim kutijama, punim odabranih gadova, među kojima je bilo genijalnih kradljivaca, sadističkih ubica, izopačenih silovatelja djece, separatista koji mrmljaju molitve, bezosjećajnih reketaša, ucjenjivača na sitne sume, pronevjerivača na veliko, kukavičkih izdajnika, bezdušnih političara... jer je među njima bilo takođe i skorašnjih i nevinih žrtava sovjetskog sistema.
Ćelije su često sakrivale idealistične mlade disidente, kreativne umjetnike, poznate muzičare, nagrađene stvaraoce, školske učitelje i briljantne naučnike... žalosne žrtve naše slavne države koji bi, u bilo kojoj drugoj državi, bili pozivani na koktele i televizijske intervjue, i dodjeljivane im gravirane plakete. Neki od njih bi trebali biti na podijumu govoreći "Želio bih da zahvalim Nobelovom komitetu za ovu nagradu..." umjesto što na koljenima mole "Molim vas, gospodine, možete li mi skinuti lisice s ruku za momenat, da bih mogao da otkopčam pantalone i mokrim?"
To nije pošteno, ali me niko nije pitao za pravila. Samo sam izvršavao svoju dužnost. A moja dužnost bješe da pridobijem njihovo povjerenje, ležernom lukavošću izmamim od njih korisne informacije, proslijedim ih mojim pretpostavljenim, i onda to uradim ispočetka.
I upravo kao ljekar ili prostitutka, nijesam to lično doživljavao.
Najveći dio vremena sam osjećao da činim dobar posao, neophodan za bezbjednost države. Ali ponekad... izgledalo je da je glavna razlika između "njih" i "nas" u tome što se neki pripadnici obije grupe nalaze na pogrešnoj strani rešetki.
Od svih ostalih agenata, moja efikasnost je postala legendarna, i brzo sam promovisan u majora, a zatim u pukovnbika, dvije godine kasnije, kad je moj rad zapažen u unutrašnjem krugu KGB-a.
Tokom deset godina mog zatočeništva, rasvijetlio sam glavne slučajeve ubistva, objelodanio informacije koje su visoke funkcionere poslale iza rešetaka zbog korupcije, i prikupio podatke neophodne za razbijanje velikih operacija ruske mafije u poslovima s drogom, iznudom novca i trafikingom djece.
Ali moje vrhunsko dostignuće bješe razotkrivanje državnog udara, koji su planirali nekoliko zlonamjernih generala, kako bi zbacili Centralnu vladu. Za to sam bio nagrađen činom general - majora.
Zajedno s tim činom, dobio sam i čir i blaži oblik tuberkuloze, i prvi pravi "odmor" u mojoj profesionalnoj karijeri.
Zdravstveni problemi bjehu mala cijena koju treba platiti, a odmor bijaše isuviše kratak.
Moj san, kao i san svakog vojnika, je oduvijek bio da izađem u ležernu šetnju u generalskoj uniformi. Ali kad je taj san postao stvarnost, nije ispunio moja očekivanja. Postoje neke stvari u životu koje izgledaju bolje nego što zaista jesu, jer se čovjekova maštanja o njima usredsređuju na slavu - lagodno previđajući krv, žrtve i bol koji su omogućili ostvarenje tog sna.
Otkrio sam u sebi da želim da kontaktiram Ninu. Nakon svega, ona je bila razlog za moj naporan rad i uspjeh, i čak iako je tu bilo mnogo mladih i lijepih žena koje bi željele da ih vide ruku pod ruku s generalom, za njih nije bilo mjesta u mom srcu, jer ga je Nina svog ispunjavala.
Pripremao sam sebe za mogućnost da se ona do tada već udala. Morao sam to da otkrijem.
Odlučio sam da najprije posjetim njene roditelje. Nažalost, Kapetan je umro prije mnogo godina, a Ninina majka je preživjela moždani udar, i bila je u polusvjesnom stanju. Izgledalo je da je moja pojava visoko podigla njen duh, što je učinilo da bude srdačna prema meni, ali dok sam sjedio i pričao s njom u dnevnoj sobi, brzo sam shvatio da ona nema ni udaljenu predstavu o tome ko sam ja.
Iznenada, Nina je sišla niz stepenice, i nije me prepoznala za nekoliko sekundi. Kad konačno jeste, skoro je uskliknula od radosti.
Otišli smo zajedno na odmor, na Crno More, i tamo smo jedrili u blizini mjesta moje avanture "inženjera ribolovačke sreće" prije toliko godina.
Uživali smo u mirnoći, i proveli smo više od nedjelju dana u luksuznom hotelu, gdje bih ja samo ležao na plaži, gledajući je kako pliva. Izgledala je zbilja srećna, i to je i mene činilo srećnim - bez obzira da li sam stvarno to bio.
Pnekad sam razmišljao o svim onim srećnim ljudima koji su provodili odmor s njom, dok je bila mlada i jedra, glavna djevojka u gradu... i ljudi su se lomili samo da joj otvore vrata.
Ti dani su zauvijek prošli.
Željela je da se uda, i, iskreno, ne znam da li je čeznula za mnom ili za mojom uniformom.
Ali na neki način, to više nije imalo značaja, jer smo bili međusobno povezani nečim što je prevazilazilo čak i ljubav.
Naši životi bjehu isprepleteni - istkani zajedno nevidljivom rukom sudbine, što je učinilo nemogućim odrediti gdje ona prestaje a ja počinjem.
Sve što je preostalo je njena želja da se uda za generala i moja želja da se oženim Kapetanovom kćerkom.
Nijesmo mogli da se odmah vjenčamo, jer sam imao još jednu, posljednju misiju u Sibiru. Trebalo je da traje dva mjeseca, ali se protegla na tri godine.
Decenijama unazad, brinuo bih da li će mi moja draga biti vjerna, ali sada više ne.
Moja misija je bila uspješna, i donijela mi je još jednu zvijezdu.
Takođe sam napisao i doktorsku tezu na temu razuma kriminalaca, a zatim novelu o mojim avanturama u KGB-u, onima o kojima sam mogao da javno pričam.
Kad sam se vratio, tiho smo se vjenčali, bez vatrometa. Ne pričamo mnogo, jer nam je prijatnije u tišini. Obično znamo šta ono drugo razmišlja, a to su najčešće budalaste želje da smo ponovo mladi i puni života. I ponekad poželim da sam je pokupio na onom balu, toliko godina unazad, i ubijedio je da pobjegne sa mnom, tako da smo mogli proživjeti srećno bjekstvo mladih ljubavnika, okružujući sebe porodicom... I sada bih mogao, umjesto što postavljam sebi ova teška filozofska pitanja, slušati ciku ushićenja svog unuka dok mu pokazujem kako da ulovi pastrmku i pričam mu drevne avanture inženjera za pastrmke...
Živimo jednostavan život na velikom brodu koji sam kupio, ali sam previše star da bih plovio. To je kao češalj koji mi je život podario onda kad sam postao ćelav. Brod leži usidren u luci, kao spomenik stvarima koje nikad nijesmo učinili, i nikad nećemo.
Ponekad se pitam jesam li ja srećan čovjek. Kad dobro pogledam oko sebe, vidim brod koji sam stekao onda kad sam prestar da plovim njime... i tihu ženu koja se udala za mene kad su sve ostale mogućnosti propale. Svi moji snovi su postali stvarnost, postigao sam sve što sam želio, ali vrijeme je bitno, aduti su beskorisni na kraju igre.
Naučio sam da su sjaj i slava poput Kapetanove kćerke. Oni izmiču onima koji ih love, i tragaju za onima kojima nije stalo do njih... kao meni, sada i ovdje.
************************************************************ |
* - Yankee Doodle, državna himna američke savezne države Konektikat; često pjevana kao patriotska, i vremenom je postala simbol za SAD. (primjedba prevodioca) - povratak na tekst ** - Simpatična i neprevodiva igra riječi na engleskom jeziku; autorka razdvaja izraz "solo tenor" na riječi koje se slično izgovaraju, a imaju značenje navedeno u priči; "solo" u značenju "so low (I couldn't be heard)", "tako tiho (da se ne mogu čuti)", i "tenor" u značenju "ten or (twelve miles away)", "deset ili (dvanaest milja daleko)" (primjedba prevodioca) - povratak na tekst
|
 |
 |
|