Proljeće 2007

Postoji samo jedna sila koja liječi, a to je priroda.
(Artur Šopenhauer)

Moji omiljeni putevi su oni kojima niko nije godinama prošao. Ponekad na putu ostavim neki znak, da vidim da li još neko prolazi ovuda, i kad se nakon godinu ili dvije vratim, vidim da je moj znak još uvijek na svom mjestu, što znači da me još uvijek niko ne slijedi.

Černobilj je tako lako zaboravljen, jer je bio poznat jedino nama. Prvih godina nakon nesreće nijesmo željeli da našu priču podijelimo sa svijetom; sada to čak i ne možemo, jer je se i sami jedva sjećamo. Sve što je ostalo od tragične priče je sjećanje, blijedo i rasplinuto u vremenu. U budućnosti, nezainteresovanost ljudi će gušiti nekoliko preostalih plamenova, sve dok se na kraju i oni ne ugase. Nakon toga, Černobilj će ostati samo kao znanje nekoliko istaknutih pojedinaca, i isključivo vlasništvo prirode.

(Černobiljski žurnali, jun 2006)

Ove kuće već pripadaju prirodi.

Ova kuća je izrađena od zemlje, i izgleda kao da se vraća zemlji.

Jeleni prelaze put i preskaču ograde. Ovdje, oni su kod kuće, i stoga se osjećam kao u zoološkom vrtu, osim što sam u zoo vrtu ja slobodna a oni predmet mog interesovanja, a ovdje su oni slobodni a ja predmet njihove radoznalosti. Drugim riječima, osjećam se kao u zoo vrtu, ali nijesu oni ti koji su u kavezima.

Ono što čovjeka najviše pogađa je kontrast između Civilizovanog svijeta, to je naš svijet, i Svijeta prirode. Svijet civilizacije je fizički svijet, a Crni je metafizički svijet; "meta" znači "iznad", Černobilj je svijet iznad fizike. Svijet prirode je nešto što postoji samo po sebi, takav je ovaj svijet bio milionima godina prije nas, i takav će biti poslije nas, dok je civilizacija samo pojava, ona nije oduvijek tu, ona nije sama sebi dovoljna. Ona je vještačka, i neophodni su inženjering i nauka da bi je održavali. Ako želimo da iskoristimo prednosti koje pruža civilizacija, ali nijesmo spremni da se usredsredimo i na održavanje civilizacije, s nama je gotovo. Za trenutak ćemo otkriti da smo izgubili civilizaciju. Samo jedan pritisak na pogrešno dugme, i sve se vraća u prvobitno stanje. Osvrćemo se okolo i gledamo kako civilizacija nestaje u vazduhu, kao fatamorgana. Prvobitne šume se pojavljuju u svom izvornom obliku, baš kao da se ponovo spuštaju zavjese Civilizacije koje prekrivaju čistu Prirodu.

Prije petnaest, dvadeset godina, ljudi su još uvijek živjeli u ovim selima. Godine 1991, najveći izmjereni nivo radijacije u naseljenim područjima je bio 2.000 mikrorendgena na sat. Od tada, nivo radijacije je opao, baš kao i broj stanovnika.

Najveći nivo zračenja koji sam ja 2006. izmjerila u naseljenim mjestima je bio 250 mikrorendgena na sat; taj nivo zračenja je dovoljno nizak da ga zvaničnici Ujedinjenih Nacija proglase prihvatljivim, ali ipak nije baš tako nizak da bi ljudi stanovali u tim mjestima.

Danas, nivo zračenja ovdje može varirati od normalnog do nekoliko stotina ili čak hiljada mikrorendgena, ali ta slika ne prikazuje pravu situaciju. Gajgerov brojač može prikazati samo siluetu zračenja, njen vidljivi oblik, njenu sjenku. Tijelo radijacije se može otkriti i istražiti samo posebnim analizama. Čak i uz pomoć najosjetljivijeg dozimetra za ličnu upotrebu, ne možemo vidjeti ništa više osim vrha ledenog brijega. Očitavanjem Gajgerovog brojača, mi o radijaciji znamo samo onoliko koliko znamo o korijenu drveta posmatrajući njegovu krošnju.

Očitavanje Gajgerovog brojača nam govori više nego čitanje izvještaja UN, ali manje nego čitanje knjige prirode. A čitanje knjige prirode u Černobilju je lako, ovdje činjenice same po sebi govore istinu... Gdjegod da se okrenem, sudaram se sa činjenicom da je život ovdje zabranio, stavio izvan zakona ljudska bića. Naprežem svoj sluh, nadajući se odgovoru, ali sve što čujem je glas Prirode, koji zvonko govori ljudskoj rasi - NIJESTE MI POTREBNI!

Ovo je spomenik posvećen Drugom svjetskom ratu.

A ovo je još jedan, posvećen Velikom otadžbinskom ratu.

Ovaj spomenik je posvećen Građanskom ratu. Godine 1921., Crvena armija je porazila trupe Bijele armije na bojnom polju. Željela bih da mogu donijeti detektor metala i istraživati ovo polje. Nažalost, cjelokupna bogata istorija Černobilja je izgubljena za arheologiju. Izgubljena je zauvijek, i ja ću uvijek žaliti za tim.

U krugu od 250 km oko černobiljskog reaktora nalazi se više od 2.000 mrtvih sela i varošica. Svake godine na putovanju vidim sve više i više uništenih mjesta.

Jedine građevine u oblasti koje nijesu ruinirane su crkve. Putujući kroz cijelu černobiljsku oblast, dosad nijesam vidjela ni jednu uništenu crkvu.

Pljačkaši su sujeveran narod, i plaše se da pljačkaju crkve. Takođe, stanovnici susjednih zajednica svakih nekoliko godina dolaze i opravljaju napuštene crkve, tako da one opstaju duže od svih ostalih građevina u području, kao usamljena ostrva.

Kad prolazim pored crkava, često se zaustavim. Koračam kroz pelin prema vratima, otključana su. Nikoga nema unutra, nema sveštenika, ne miriše tamjan, ne gore svijeće, postoji samo nekoliko jeftinih ikona, peškiri, blago radioaktivna Biblija i slike svetaca na zidovima. Pobrinem se da Biblija ostane otvorena na stranici gdje je predskazano doba pelina. Ostanem još malo, posmatrajući Isusovu radioaktivnu sliku, i pitam se - do kada će crkve biti na svom mjestu? Mogu li one živjeti bez ljudi?

Ostavljam da na to pitanje odgovori neko ko će u budućnosti putovati ovuda, a ja se vraćam na put i nastavljam putovanje.

<<- Zemlja Vukova Riječ Autora ->>
   
comments powered by Disqus